Home / Vijesti / Šok za Srbiju: Počela je borba za Vojvodinu, žele da je odvoje od Srbije!
61

Šok za Srbiju: Počela je borba za Vojvodinu, žele da je odvoje od Srbije!

Ne vjerujem kako je Vučić bio naivan vjerujući da će dobiti da vlada Vojvodinom tek tako što će pobijediti na izborima, koliko god ubjedljivo. Radi se, međutim, o tome da mu je pobjeda bila neophodna kao izvor legitimiteta da bi uopšte mogao da kupi kartu za tu bitku. Tu trivijalnu činjenicu – o važnosti izbora za obavljanje vlasti – potrebno je podvući samo zato što poražena strana, vidjećemo, svoj loš rezultat na izborima nikako nije doživjela kao gubitak legitimiteta, a samim tim ni kao razlog za odustajanje od vlasti.

Odgovor na pitanje gde izborni gubitnici crpu legitimitet za dalju borbu, kao pasijans se otvara u događajima oko tamošnje televizije, mjesta koje na najmanjem mogućem prostoru sadrži sve vojvođanske likove, sve zaplete, sve kontroverze i, naravno, sve zamke. Zato je borbom za RTV počela ništa manje nego bitka za Vojvodinu – nota bene! – možda najodsudnija politička bitka ove generacije Srba, mjesto na kome Srbija nije bez šansi da preokrene dve i po decenije hrđavog trenda; ali i mjesto na kome može da potone, možda zauvijek.

2.

Nije RTV bila tek Pajtićeva televizija, kako to danas kaže Vučić, istina, ne vođen potrebom za pravom dijagnozom, već za pogađanjem političkog cilja. Ona je bila mnogo više od toga. Mnogo više i od Demokratske stranke, koja se, zajedno sa korumpiranim Čankom, od motora za distanciranje Vojvodine od Srbije (preko Statuta i adekvatne ekonomske i kulturne politike) pretvorila u pukog klijenta i zadriglog korisnika tog procesa. Ima tome već dugo da je RTV učinkom na destrukciji Srbije zaradila viši čin i od vrha DS i od vrha Lige, tako da njen pad za budućnost Vojvodine nije manje važan od Pajtićevog.

Ali nije to kraj piramide razaranja u hodu prema njenom vrhu. Sad već bivšim urednicima RTV, posebno dok se busaju u prsa svog neviđenog profesionalizma, sa mnogo razloga moglo bi se postaviti pitanje da li je legitimacija tog profesionalizma sadržana i u činjenici da je najveći uticaj na tu kuću i te urednike imao jedan pronosirani šovinistički mediokritet nivoa Dinka Gruhonjića. Kako je bilo moguće da je jedan tako mali format imao tako veliku ulogu? Kako je, uostalom, bilo moguće da uređivačku politiku ove kuće u njenoj najradikalnijoj fazi, umesto lokalnih autonomaša, realizuje grupa proverenih novinarskih kompradora sa B92?

3.

Jednostavno: Gruhonjić – opskurni poluinteligent koga niko nije zapamtio ni po jednom lucidnom tekstu ili zaključku – imao je na RTV ulogu poštara te skauta i protežea mladih kadrova, dok su oni čiju poštu je raznosio, kako je i red, bili ušuškani u dubokoj senci. Istovremeno, novinarski legionari iz Beograda, koji su vodili ovu kuću od trenutka kad se dolaskom na vlast Borisa Tadića računalo da je svaki otpor Srbije mrtav i da valja ubrzati procese, pokazali su da vojvođanski separatizam ni u svojoj komunističkoj ni u postkomunističkoj fazi nije bio proizvod unutrašnjeg kretanja lokalnih masa, nego je nametnut odozgo. Ne, dakle, iz Novog Sada ka Beogradu, nego obratno, dok je u Beograd uplovio iz srednjoevropskih katoličkih krugova.

Nije otuda RTV bila značajna po tome što je bila posebno gledana i uticajna, već po tome što je bila anticipacija same buduće Vojvodine – još jedne verzije anti-Srbije na Balkanu – što je, dakle, bila retorta u kojoj je godinama predano stvaran liberalni crv-jezik (Wormtongue) vojvođanskog udaljavanja od Srbije. Pojačano hrvatsko obaveštajno i propagandno prisustvo u Vojvodini, koje je toliko obilježilo posljednju fazu RTV, bilo je takođe dio projekta, nametanje modela i regionalnog pokrovitelja. Za razliku od samostalne Crne Gore, koja je kao takva nastavila da bude tačka pritiska na Srbiju, Vojvodina bi u tom projektu, iako završni udarac, trebalo da bude samo plijen, maleno parče svijeta suviše dobro da bi ostalo sa Srbijom.

4.

Koliko samostalna Vojvodina nije proizvod unutrašnjeg kretanja – što, naravno, ne znači da u samoj pokrajini nisu stvoreni punktovi takvog stava – pokazuje i to što je veći otpor smjenama u RTV pružen u Beogradu nego u samom Novom Sadu. Ali jezik tog otpora nije bio ni jezik prava ni pravde, utoliko prije što nije ni bilo moguće naći pravne prekršaje u smjeni. On je bio crv-jezik, dakle eksplicitno politički, pa su tako smjene suviše „nagle“, one su „otvoren politički pritisak“, „političko i ideološko upodobljavanje“, „nedopustiv odnos vlasti prema javnim servisima“, „katastrofa u najavi“, „urušavanje slobode medija“, „povratak u 90-te“…

Problem tog crv-jezika jeste u njegovoj arbitrarnoj hotentotskoj legitimaciji. Elem, kad „mi“ smjenjujemo „njih“, to je osvajanje slobode medija, a, kad „oni“ na isti način smjenjuju „nas“, onda to je napad na tu slobodu. Kad „mi“ rušimo „njih“, to je zarad budućnosti svih nas, a, kad oni „ruše“ nas, to je „povratak u ekstremističku prošlost“. Problem sa takvom argumentacijom nije samo u tome što su njeni nosioci na RTV u odnosu na svoje prethodnike suzili kapacitet sloboda samo na predstavnike liberalnog diskursa nego i u tome što je ona samo na korak od toga da sutra insistiranje na jedinstvu Vojvodine sa ostatkom Srbije bude delegitimisano kao političko mračnjaštvo, a odlazak pokrajine kao briga za interese i budućnost njenih građana. Uostalom, sve smo to već videli; nije li se godinama legitimitet u javnom prostoru sticao tako što smo se zalagali za otcepljenje Kosova i Metohije i odvajanje Crne Gore, a trajno gubio zalaganjem za jedinstvenu Srbiju ili zajedničku državu sa Crnom Gorom.

5.

Ako se slažemo da su Gruhonjić, Arežina i ostali male karike, značajne samo po tome što vode ka pravim igračima, onda ćemo lako zaključiti da će se stranci mnogo ozbiljnije uključiti u događaje sa RTV. Uostalom, nisu džaba Gruhonjić i onaj nunsovac Obradović zaskočili Devenporta da ih brani. Naravno, braniće ih, još kako će ih braniti. Internacionalizovaće ih.

Sa druge strane, nije Vučić drugi put za kratko vrijeme – posle stajanja na stranu RS prošle nedjelje – udario samo u vitalni interes stranaca bacivši bombu u njihov zabran, u kome je stvaran crv-jezik odvajanja Vojvodine. On im je, naime, oteo još jedan medij, pritom ih iznenadovši, budući da su mislili da se na to niko neće usuditi. Nema zato sumnje da će nastojati da svim mogućim pritiscima delegitimišu smjene na RTV; nema sumnje ni da će to visoko postaviti kao prvorazredno „demokratsko pitanje“; a nema ni sumnje da će se na to podići zapadne agenture, da će se primiti provjerene drugosrbijanske legije i kolone korisnih idiota, poput DSS, kojoj je već pošlo za rukom da izrazi „najoštriji protest povodom brzopoteznih kadrovskih promjena u RTV“.

6.

Bitka za Vojvodinu je počela, možda u posljednjem momentu kad Srbija još može da ima inicijativu. Biće veoma važno da mjesta u pokrajinskoj operativi dobiju prekaljeni politički borci, a ne oni koji će nastojati da pacifikuju svijet poput Gruhonjića preuzimajući njegov razorni crv-jezik. Koliko sutra – krajem novembra 2018 – obilježićemo stogodišnjicu prisajedinjenja Banata, Bačke i Baranje Kraljevini Srbiji. Smisao današnjih promena na RTV očitovaće se u tome kome će ona i kojim jezikom ispričati povest o tom velikom jubileju.

(Standard.rs)

About admin

Check Also

39

SPEKTAK*LARNO: Milorad Ulemek LEGIJA POBEGAO IZ ZATVORA! SRBIJA U STRAHU!

Milorad Ulemek Legija, koji izdržava četrdesetogodišnju kaznu zbog ubistva srpskog premijera Zorana Djinđića, pre nekoliko …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *